U pljevaljskom selu Mijakovići još postoje ostaci zidina manastirske crkve, kao i živo predanje da se tu nekada nalazio bogat manastir iz vremena cara Dušana, ali o ovoj svetinji nema i pisanih tragova. Manastir u Mijakovićima se ne nalazi ni u popisima crkvišta rađenim `90. godina prošlog vijeka. No, prema ostacima zidina može se zaključiti da je crkva bila jednobrodna, da je bila duga 15, a široka sedam metara, što jasno svjedoči i o veličini objekta. Pritom, ako se u obzir uzmu okolni zaštitni bedemi, kojima se sada naziru samo tragovi, kao i ostaci zidina i temelja pratećih objekata može se zaključiti da je manastir u Mijakovićima bio značajan centar za čitav kraj. Nažalost, niko od današnjih mještana Mijakovića ne zna kada je manastir porušen, kome svetitelju je bila posvećena manastirska crkva, niti ko je bio ktitor. Zna se samo da je porušen u vrijeme turske vladavine, i zaključujući po predanju, najvjerovatnije krajem 17. vijeka, u vrijeme borbi protiv Turaka, na strani Austrougarske.
- Na osnovu ostataka može se zaključiti da se ovdje nalazio veliki manastir i da je to bio duhovni centar ovog kraja. Nažalost, o manastiru nema pisanih tragova. Nekadašnji stanovnik ovog kraja, Selim Hrapović, ispričao je mom đedu da manastir dotira iz vremena cara Dušana, kao i da je porušen, ali se ne zna kada - kaže Milovan Anđelić. On, dodaje da su pored manastirskog kompleksa vidni ostaci i manastirskog mlina. Na osnovu onoga što je preostalo, dodaje Anđelić, moguće je konstruisati i manastirski život.
- S desne strane crkve jasno se mogu uočiti zaštitni zidovi, ulazna kapija, kao i mjesto gdje su bili manastirski konaci i drugi prateći objekti. Slična situacija je i sa dijelom nekadašnje crkvene porte sa lijeve strane manastira. Na lijevoj strani, pričala mi je tetka, nalazilo se i manastirsko groblje. Nažalost, sada nema vidljivih ostataka groblja - kaže Anđelić, dodajući da je prošlo mnogo vremena i da gotovo niko nije vodio računa o ovom mjestu.
Još jedan dokaz da je ovdje bila velika građevina, jesu i ostaci kanala kojima je dopremana voda sa Žugića vrela, te da je bio prokopan i jaz za manastirski mlin.
- Kada se u Mijakovićima 1935. godine, pored ostataka crkve, zidala seoska škola i kada su tadašnji majstori iz Dalmacije sprovodili vodu od izvora, da bi zagasili kreč, voda je vođena praktično istom putanjom - kaže Anđelić. Dodaje da bi predanje kod mještana, kao i još uvijek žive priče, vrlo lako potvrdili i dokazali stručnjaci kada bi došli u Mijakoviće.
Priču o velikom manastiru potvrđuju i mještani Mijakovića Prvoslav Džaković i Bogoljub Ćosović, unuci nekadašnjeg paroha kosaničkog Božidara Ćosovića, koji je službovao u ovom kraju prije Drugog svjetskog rata. Želja ovog sveštenika bila je da se jednog dana od istog kamena opet obnovi crkva. „Lično sam spreman da tu ideju obnovimo i da se uključimo u sve te poslove, prema sopstvenim mogućnostima”, kaže Prvoslav Džaković.
Zanimljivo je i sjećanje Bogoljuba Ćosovića koji kaže da je njegov đed, sveštenik Božidar Ćosović, noću odlazio da obiđe zidine, kako majstori, koji su zidali seosku školu 1935. godine, ne bi uzimali crkveni kamen. Pričalo se da je stalno vodio računa da se sačuva crkvište i uspomena na svetinju, priča Bogoljub Ćosović. Ističe da je njegov djed na ostacima crkve obavljao i bogosluženja, dok je po izgradnji škole redovno narod pričešćivao u školskim prostorijama. No, priča o zaštiti crkvišta je zamrla kada su sveštenika Božidara Ćosovića, 9. oktobra 1944. godine, komunisti bez suda i suđenja strijeljali u Višegradu. Do nove obnove, koju svi u Mijakovićima, priželjkuju i dalje će rasti javor iz oltara crkvišta, koji svojim granama štiti mjesto gdje su se nekada uzdizale molitve Gospodu.
B. JELOVAC


Kada istorija nije do kraja otkrivena

Naši sagovornici ističu da čudi zašto se dosad ćutalo o ovoj svetinji i zašto nije pokretano pitanje njene obnove. Jedan od razloga za takav odnos možda je i mogućnost da se ovo sveto mjesto krilo kako bi se sakrilo porijeklo domaćeg islamskog stanovništva, a nakon Drugog svjetskog rata skrivanjem svetinje radilo se na zaboravu svega što je crkveno.
Zna se da je u 17. vijeku stanovništvo ovog kraja velikim dijelom prešlo u islam. Pravoslavci se na ove prostore vraćaju u većem broju u 19. vijeku, kao i nakon završetka Prvog svjetskog rata. Islamsko, domaće stanovništvo, među kojima je bila naistaknutija porodica Hrapović, ove krajeve je napustilo po izvršenju agrarne reforme 1929. godine u Kraljevini Jugoslaviji, kada su age i begovi ostali bez svojih posjeda.
- Prema kazivanju Vukote Cvijovića, turske vlasti i ovdašnje islamsko stanovništvo, predvođeno Mujagom Hrapovićem, 1905. godine od kamena manastirskog sazidali su u neposrednoj blizini džamiju. Majstor na izgradnji džamije je bio Savo Rakonjac iz Kamene gore, dok su šegrti u tom poslu bili Cvijo Cvijović i Marko Jevtović. Pored džamije je bilo i islamsko groblje, gdje je sahranjeno šestoro ljudi. Prvi je sahranjen Mujagin sin, koji se kao mlad razbolio i umro. Kada se islamsko stanovništvo povuklo 1929. godine sa ovih prostora, džamija nije održavana i narednih godina se sama urušila, kaže Milovan Anđelić, i ističe da je netačna priča pojedinih istoričara da je džamija sagrađena na temeljima crkve u Mijakovićima, ali da je tačno da je građena od kamena crkve.